Od školstva i korporacijskog financijskog svijeta do prve ljubavi (Marija) i neplanirana karijera (Hrvoje)

Matematika i Fizika - Hrvoje Miloloža i Marija Šimičić

Od školstva i korporacijskog financijskog svijeta do prve ljubavi (Marija) i neplanirana karijera (Hrvoje)

Marija Šimičić – Od školstva i korporacijskog financijskog svijeta do prve ljubavi

Moje ime je Marija Šimičić, magistra sam matematike, diplomirala sam 2012. Godine na PMF- Matematičkom odsjeku u Zagrebu, financijsku i poslovnu matematiku. Ubrzo nakon toga, zaposlila sam se u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, kao zamjena za profesoricu matematike. Okušala sam se i u realnom sektoru: 3 godine bila sam zaposlena u Ericsson Nikola Tesli na radnom mjestu financijskog analitičara u odjelu riznice. Moja tajna želja još od malih nogu bila je da budem profesorica,a taj talent otkrila sam još u osnovnoj školi – voljela sam prijateljicama objašnjavati gradivo.

U srednjoj školi započela sam davati instrukcije iz matematike rodbini i susjedima.. J Na fakultetu sam redovito davala instrukcije i još se više zaljubila u podučavanje. Posao u školi dao mi je uvid u poziciju profesora i na koji način učenici pristupaju problemima, kako doživljavaju profesore, jako sam voljela taj posao. U Ericssonu sam upoznala jedan sasvim novi svijet- iznad svega, divne kolege, naučila ustroj korporacije, svijet financija, excel..

 

Otkrila sam veliku želju svog srca

Tajna želja mog srca nakon svih iskustava bila je da mogu predavati matematiku i ne ocjenjivati učenike, da im mogu pomoći kako svladati gradivo matematike i pobijediti prepreke prema tom predmetu i prepreke koje nose u sebi samima misleći da nešto ne mogu svladati. Bogu hvala, ta želja mi se ostvarila! Upoznala sam čovjeka koji je osvojio moje srce, mog sadašnjeg muža, a zgodan detalj jest da je vlasnik centra za instrukcije. Slučajnost? Ne bih rekla. J Preselila sam se u Osijek, u Edukosu radim 3 godine, to je moj posao iz snova! Moja specijalnost su individualne instrukcije, pretežito za osnovnu i srednju školu.

Edukos je obiteljska, topla firma u koju rado dolazim. Ljudi su predani svom poslu i dijelimo svoju strast u predavanju.

 

Djecu na instrukcijama gledam kao svoju vlastitu

Učenici koji mi dolaze na instrukcije su divna djeca, često ih doživljavam kao svoju. Imam silnu želju pomoći im, najviše, kako pobijediti samog sebe. Iskustvo sam najviše stekla na vlastitim greškama. Naime, u osnovnoj školi, do 7. razreda, mrzila sam matematiku i nisam ju razumjela, tako da mogu razumjeti što nekom učeniku nije jasno – jer nije bilo ni meni. Budući da si nismo mogli priuštiti instrukcije, morala sam sjesti i zapeti. Gledala sam knjigu i bilježnicu i ona mene. Malo po malo, sve je sjedalo na svoje mjesto i na kraju sam završila  u matematičkoj gimnaziji i na matematičkom fakultetu.

 

Vjerovali ili ne, moji polaznici na kraju zavole matematiku

Glupih pitanja nema. Nije problem, začudo, ako ti ne ide ni tablica množenja. TREBA MI TVOJA DOBRA VOLJA. Ako si lijen, nema problema, popravit ćemo to, rješavat ćemo zadaće. Ako si nestrpljiv i brzoplet, pazit ćemo na urednost i pisanje postupka – ponavljat ćemo ga kao papige. Ako si ustrašen, nabacit ćemo neku šalu.. Ako imaš problema s manjkom samopouzdanja, ohrabrit ću te – prepreke su u našoj glavi. Glavni preduvjet za moje instrukcije su: da si željan raditi na sebi i BORITI SE. Samo tako se uspijeva.

 

Lijenost je najskuplja mana

Jako volim učenike, jako volim podučavati, jako volim kad se učenik trudi. Uvijek kažem roditeljima, ako dijete neće raditi i boriti se, na krivoj ste adresi. Lijenost je preskupa.. Nakon svakog termina dijete dobije domaću zadaću i ona je uvjet za dolazak na sljedeće instrukcije. Česta zabluda koju roditelji i učenici imaju jest da se nakon nekoliko termina instrukcija može riješiti sve – to nije istina. Riješi se ocjena, no ne dobiva se logičko razmišljanje. Svako dijete priča je za sebe i tako im i pristupam. Zajedno popunjavamo „kanjone“ praznina u matematičkom obrazovanju. Volim bojice, crteže na svojim instrukcijama, primjere iz svakodnevnog života kojima dočaravam apstrakciju na šaljiv način. Volim to dijete koje sjedi pored mene.

 

Znam se i naljutiti 🙂

Ako se ljutim, to je zato što vidim da učenik može bolje od onog što daje. Tu sam da pokažem kako matematika nije strašna – ona je tu da je se pobijedi. Pobijedi sam sebe, da si dijete posvijesti kako nema prepreka koju ne može svladati. Da, ako pobijedi sebe na tom području, može pobijediti i druge probleme u životu. Ugradila sam sebe u svoj posao i to me ispunjava, radim ono što je moj poziv. Najsretnija sam kad mi se učenici povratno jave puni radosti jer su ostvarili ono što su mislili da je nemoguće.

 

Edukosovci žive za prenošenje znanja učenicima i zbijanje šala J

Vjerujem da većina profesora u Edukosu dijeli moju strast. Popunjavanje praznina u znanju, ljubav prema učenicima i svom poslu nešto je što ćete vidjeti u jednom prosječnom „Edukosovcu“. Također smijeh, šale, ležanje na Edukos kauču od iscrpljenosti, ali zadovoljstvo odrađenim poslom. Posao profesora nije samo posao – to je poziv. Mi u Edukosu to znamo. 🙂

 

 

Hrvoje Miloloža – Neplanirana karijera

Neplanirani početak

Moje ime je Hrvoje Miloloža. Diplomirao sam na nastavničkom smjeru fizike i informatike na Odjelu za fiziku u Osijeku. U Edukosu radim od 2016. godine, a instrukcijama se bavim od svog 7. razreda (e kad bi mi se od tada računao staž). Naime, tada su me dvije prijateljice iz škole pitale mogu li im objasniti neki zadatak iz matematike. Ne sjećam se više o čemu je bilo riječ, no to je bio početak. U prvom razredu srednje škole  bio sam glavna osoba za dešifriranje s-t, v-t i a-t grafova i unošenje smisla u tu čudnu fiziku. Sjećam se crtanja i objašnjavanja grafova prijateljima iz razreda na terasi u McDonaldsu prije početka nultog sata. Tijekom cijele srednje škole i fakulteta instrukcije su mi bile sporedni hobi, tu i tamo bi mi se netko javio da mu pomognem. Teško mi je reći jesam li bio talentiran za fiziku ili sam samo više učio. Ajde priznajem, bio sam štreber. Još uvijek sam, jednostavno volim učiti.

 

Neplanirana karijera

Završetkom studija prijavio sam se za rad u Edukosu. Iskreno, pojma nisam imao što je to Edukos unatoč tome što se nalazi točno preko puta Odjela za fiziku. Sestra mi je rekla da se i oni bave instrukcijama pa da se prijavim za posao. Ostatak priče nalikuje priči iz filma. Krenuo sam s individualnim instrukcijama za srednje škole, u kratkom vremenu dobio mnoštvo preporuka, nastavio s instrukcijama za studente i ubrzo postao glavni fizičar u Edukosu preuzevši grupne pripreme za studente. Znao sam raditi doslovno od 8 ujutro do 8 navečer i doma doći potpuno odmoran (naravno, bilo je vremena i za pauze). Teško mi je to objasniti, no očito da te ono što toliko voliš ne umara. I da, kolege s posla su mi postale poput druge obitelji. Uvijek nasmijani, raspoloženi, pozitivni. Ma posao iz snova.

Kako je vrijeme prolazilo polako sam se specijalizirao za individualne instrukcije za srednje škole. Najveći kompliment koji dobijem zapravo je čest komentar mojih polaznika: „I to je to? Pa mislio/mislila sam da je to puno teže“. To mi je znak da sam dobro obavio svoj posao, da sam nešto složeno objasnio na način da je to sada postalo jednostavno i razumljivo. Dio polaznika zbog mene čak i zavoli fiziku, a na to sam posebno ponosan.

Dolaskom na moje individualne instrukcije polaznici vrlo brzo shvate da se nemaju razloga sramiti svog neznanja. Kod mene nema one neugodne tišine koja nastane kada netko postavi pitanje, a učenik ne zna odgovor. Kada je neznanje toliko veliko onda jednostavno krenemo iz početka. Dobro, ne baš od 2+2=4, ali od okretanja formula. Od najlakših pa sve do najtežih. Pa mjerne jedinice. Pa značenje oznaka. Pa grafovi. Pa zadaci. Pa teži zadaci. Pa sve to nanovo. Pa zadaća nakon svakog termina itd.

Od polaznika često tražim da oni meni objašnjavaju zadatke i teoriju. To je najbrži način da saznam što su shvatili, a na čemu još trebamo poraditi. Ja se pravim da ništa ne znam, postavim 100 pitanja i potpitanja, a polaznik na kratko postane instruktor. Bez brige, ni tu nema one neugodne tišine. Kada ne znaju nešto banalno onda sve okrenem na šalu. Ali za kratko. To znaju svi moji polaznici. Kod mene nema praznog hoda. Puno radimo, puno pišemo, puno kuckamo u kalkulator, puno objašnjavamo. I nema prostora za jadikovke. Za šalu i kratki predah naravno ima. Jako me raduje kada vidim kako moji polaznici napreduju i to mi je velika motivacija za rad.

 

Neplanirani poziv

Instrukcije iz fizike su moj životni poziv. Uživam u svakom terminu i radujem se idućem. Instrukcije su nešto što radim s velikim užitkom već 15 godina. Ulažem veliki trud u poboljšavanje metoda rada, stalno tražim jednostavnije načine objašnjavanja, učim kako iz polaznika izvući ono najbolje. Zahvalan sam svojim kolegama s posla koji su mi stalni izvor nadahnuća, posebno naša ekipa individualaca, tj. predavača na individualnim instrukcijama.

I na kraju, malo je ljepših osjećaja od onoga kada te u Porti vidi polaznik od prije par godina i priđe da te pozdravi i rukuje se s tobom. Tada sav trud koji ulažem u instrukcije bude nagrađen.